Dioničko društvo ili privatna tvrtka – stoljetna poduzetnička dilema

Dioničarstvo je povijesni san velike većine poduzetnika. Stvoriti tvrtku sa minimalnim sredstvima, vlastitim je naporima dovesti do srednje velikog ili velikog poduzeća. Slijedeći logični čin za povećanje vrijednosti – inicijalna ponuda dionica. San je to koji je još davne 1602. godine započela nizozemska brodarska kompanija «Dutch East India Company», prvo dioničko društvo na svijetu.

Ove smo godine svjedoci svojevrsnog «booma» inicijalnih ponuda dionica i u Hrvatskoj. Sjetimo se samo primjera Fižulićeve Magme ili Tedeschijevog Atlantica. Razlozi koje navode naši uspješni poduzetnici su slični – ojačanje pozicija na tržištu, namicanje dodatnog kapitala za strateško širenje i sl. Slični razlozi pokreću i svjetske kompanije. Međutim, mnoge velike svjetske tvrtke i dalje su u privatnim rukama. One su možda i organizirane kao dionička društva, ali dionice su u rukama vlasnika i/ili šire obitelji. Slučaj je to npr. sa lihtenštajnskom tvrtkom Hilti, čije dionice su raspodijeljene među članovima obitelji. Ikea, Mars, Hallmark čestitke, samo su neki primjeri velikih kompanija koje su u privatnim rukama.

Ostati privatno poduzeće ili prodati dio ili većinu investitorima, ovisi o mnogo faktora. Prije svega bitna je osobnost vlasnika kompanije. Individualci jakog ega, vizionarski tipovi koji više vjeruju vlastitom instinktu nego financijskim projekcijama a uz to i ne vole da im drugi «sole pamet» teško će se odlučiti na izdavanje dionica. Primjer jednog takvog «buntovnika» je Richard Branson, osnivač grupacije Virgin. Kako bi financirao svoj diverzificirani buntovnički biznis, poslušao je svoje konzultante i napravio inicijalnu ponudu dionica. Međutim, vrlo brzo je zažalio tu odluku. Detaljni izvještaji, česte financijske projekcije, podnošenje računa dioničarima, Upravi i Nadzornom odboru, sve je to bilo previše za Bransona. Vrlo brzo je pronašao sredstva i otkupio dionice. Iako je hiroviti Branson krajem kolovoza najavio restrukturiranje svoje tvrtke u smjeru tzv. brandiranog venture kapitalizma te s tim u svezi odlučio ponuditi dio dionica tržištu, ipak se neće odreći slobode donošenja poslovnih odluka.

Otkup dionica napravila je i norveška tekstilna tvrtka Oleana. Vlasnici tvrtke imali su viziju izgraditi modernu tekstilnu tvornicu, baziranu na vrhunskim arhitektonskim dostignućima. Kada su svoju viziju prezentirali dioničarima oni su ih odbili jer se to kosilo sa kvartalnim rezultatima. Vlasnici Oleane ubrzo su otkupili dionice i nastavili sa realizacijom svojeg sna.

Međutim, dioničko društvo ima i svojih velikih prednosti. Prije svega tu je mogućnost daljnjeg financiranja strateški bitnih projekata putem izdavanja dionica i/ili obveznica. Za razliku od njih, privatne tvrtke moraju posezati za bankovnim kreditima. Ako žele prodati dio ili cijelu kompaniju, vlasnici privatnih tvrtki dobit će za nju manje nego za dioničko društvo. Uz to dioničko društvo može lakše privući i zadržati vrhunske stručnjake dobrim bonusima ali i davanjem udjela u kompaniji tj. dionicama.

Razlika je i u korporativnoj kulturi. U privatnim tvrtkama zaposlenici postaju takoreći dio obitelji, dok je u dioničkim društvima put karijere jasno zacrtan smjernicama kadrovskih poslova. Za zaposlenike koji žele jasno zacrtan put karijere, strukturiranu menadžersku i organizacijsku strukturu dioničko društvo je zapravo idealno mjesto rada. Zaposlenici u privatnim tvrtkama obično postaju «Katice za sve», menadžerske funkcije ne moraju biti toliko strukturirane a napredovanje u karijeri i visina plaće ovisi o odlukama vlasnika i njima bliskih menadžera. Ono što takvi zaposlenici imaju je doza zaštite od velikih restrukturiranja koja dioničkim društvima nameće tržište. U slučaju loših rezultata, prva ocjena tržišta je obično – otpuštanje ljudi.

Međutim, i praksa dioničkih društava vrlo se često kosi sa teorijom, prema kojoj su dioničari vlasnici tvrtke a menadžeri uposlenici koji se brinu za dobrobit njihovog vlasništva. Prije svega praksa pokazuje kako igru vode veliki dioničari, dok mali nemaju nekog većeg upliva u odlučivanje. Mnoge zapadne zemlje ne dozvoljavaju dioničarima nikakav upliv u plaće i bonuse vodećih struktura u tvrtki (tek je prošle godine to postala praksa u SAD-u, a do tada samo u Engleskoj i Nizozemskoj). Članovi Uprave tvrtke Home Depot na dioničarskim skupštinama nisu dozvoljavali niti postavljanje pitanja, a Robert Nardelli, izvršni direktor tvrtke, prošle se godine nije niti pojavio na skupštini.

Mnogi financijski analitičari smatraju da se inicijalnim ponudama dionica želi na jednostavan način doći do slobodnih sredstava, a da pri tome investitori neće imati gotovo nikakvog upliva u poslovnu politiku tvrtke. To je nedavno učinila i financijska tvrtka Blackstone, dajući do znanja «urbi et orbi» prilikom inicijalne ponude dionica kako poslovne odluke ostaju u njihovoj domeni, bez prava upliva dioničara.

Dioničarstvo ili privatno vlasništvo dilema je ravna samom Hamletu – biti ili ne biti, pitanje je sad. Prije donošenja odluke vlasnici tvrtke trebali bi svakako razmisliti što gube a što dobivaju izdavanjem dionica. Možda je bolje povesti se za vlastitim instinktima nego za trendovima.