Mnoge hrvatske tvrtke načelno su svjesne važnosti poslovne edukacije za opstanak u burnim i nesigurnim tržišnim vodama poslovne današnjice. Međutim, praksa u mnogima od njih pokazuje kako poslovna edukacija na ljestvici prioriteta zauzima jedno od zadnjih mjesta. Male tvrtke i obrtnici zaokupirani su problemima naplate, prevelikih državnih nameta, blokiranim računima i općenito govoreći preživljavanjem na tržištu. U borbi za goli opstanak poslovna edukacija za njih nalik je na neku preskupu i nebitnu ezoteričnu i mističnu filozofsku doktrinu koja se propovijeda u visokim akademskim kuloarima.
S druge strane, male tvrtke i obrtnici upravo su ti koji, kada se odluče na edukaciju, znaju točno ono što žele učiti i koja su im znanja bitna. Vlasnici takvih poduzeća svojim će zaposlenicima ali i sebi pružiti bitna specijalistička znanja kako bi bili ukorak sa modernim trendovima u njihovoj djelatnosti.
Sistematsko i kontinuirano ulaganje u poslovnu edukaciju danas se u Hrvatskoj vezuje uglavnom za velika i srednje velika poduzeća. Neka od njih možemo slobodno nazvati i šampionima organizacijskog učenja, jer su u edukacijskim trendovima već petnaestak godina uz sami bok Zapada. Mnoge od njih stvorile su prave male interne akademije u kojima polaznicima pružaju multidisciplinarna znanja od financija, prodaje, ali i nekih “soft” vještina kao što su motivacija zaposlenika, vještine vođenja ljudi i sl. Njihovi zaposlenici isto tako česti su polaznici eksternih MBA programa, a vrlo često su spremni dovesti i strane predavače kako bi išli ukorak sa novim specijalističkim spoznajama.
Problemi sa kojima se susreću ovakve kompanije, osobito njihovi menadžeri ljudskih resursa, su nedostatak spoznaje srednjeg i visokog menadžmenta o tome koja je edukacija bitna za njihove sektore. Ljudski resursi vrlo često muku muče sa godišnjim planovima edukacije kadrova, polupraznim i nedorečnim tablicama koje im se nakon mjeseci čekanja vraćaju od strane direktora pojedinih sektora. “Oni bi nešto iz marketinga i upravljanja robnim markama, ali što konkretno ne znaju niti sami”, znaju se žaliti menadžeri ljudskih resursa. Zato su vrlo često prisiljeni sami kreirati specijalističke edukacije, napraviti detaljne programe i ponuditi ih kao takve pojedinim direktorima sektora.
Drugi problem sa kojim se suočavaju velike kompanije je i vrlo česta rotacija zaposlenika, osobito nižeg i srednjeg menadžmenta. Ulagati u zaposlenika koji će u prosjeku nakon tri godine prijeći u neku drugu tvrtku zaista je jalov posao. Mnogi zaposlenici zato i ne žele edukaciju, jer ona vrlo često sa sobom nosi i ugovornu obvezu ostajanja u tvrtki. Neke zaposlenike čak niti mogućnost naknadnog plaćanja odslušanih seminara i treninga neće spriječiti u namjeri da napuste tvrtku.
Menadžeri ljudskih resursa vrlo su često u dilemi, da li stvarati zvijezde-menadžere ili zvijezde edukacijske programe. Ako se uzme u obzir da je potreba dugoročnog planiranja karijere sve više nasušnja potreba mnogih velikih tvrtki, uz dobru plaću kvalitetna individualna edukacija postaje dodatna motivacijska poluga za stvaranje dobrog radnog mjesta.
Eksterna edukacija – slamka spasa za one željne znanja
Unazad desetak godina, svijest o potrebi dodatnog učenja postala je osobito bitnom za mlađe i srednje naraštaje. Mnogi od njih posegnut će za dodatnom edukacijom koju nude različite poslovne škole, kroz verificirane programe ali i pojedinačne seminare i treninge. Najveća je potražnja za specijalističkim znanjima, npr. edukacija za menadžera ljudskih resursa, menadžera u odnosima sa javnošću, prodajne i financijske vještine, raznorazna posredništva u prodaji, dodatni tečajevi stranih jezika, osnovnih i naprednih kompjuterskih vještina. Međutim i MBA programi postali su vrlo traženi dio hrvatske poslovne svakodnevice.
One “ezoteričnije” edukacije, kao što su vještine vođenja ljudi, emocionalna inteligencija, motivacija ali i osobni razvoj još uvijek traže svoju publiku i mnoge edukacijske kuće za sada su prisiljene inkorporirati takve sadržaje u sklop svojih specijalističkih edukacija.
Iako takve edukacije nisu jeftine, mnogi Hrvati spremni su sami financirati svoje školovanje, a mnoge od njih šalju i tvrtke, za koje je ovakav način edukacije troškovno efikasniji od organiziranja tzv. “in-house” seminara u samoj tvrtki.
Potražnja za edukacijom izazvala je pravu poplavu edukacijskih kuća koje nude svoje programe na tržištu. Strani i domaći predavači, poznati i manje poznati, traže svoje mjesto pod hrvatskim edukacijskim suncem i Hrvatska je zemlja koja se može pohvaliti da i po pitanju eksternih edukacija slijedi vrhunske zapadnjačke trendove. Međutim, iako je konkurencija izuzetno bitna, kako bi se isprofilirala kvaliteta, ali i izbjegao edukacijski monopol, mnogi polaznici mnogo puta su se susreli sa time da za svoj novac nisu dobili ono što im je potrebno.
Ono što se može čuti u neformalnim razgovorima, ali i pročitati na poslovnim forumima je da su predavači nestručni, govore preopćenite stvari ili one koje uopće nisu bitne za hrvatske prilike. Neki predavači još uvijek imaju ex-catedra sveučilišni pristup znanju, premalo se bazirajući na individualnom radu sa polaznicima putem radionica i vježbanja primjera iz prakse. Nedostatak je i kvalitetne literature. Neki polaznici verificiranih programa, svoje skripte dobivali su par dana prije ispita, a i žalili su se na ispitivački kadar koji nije bio iz njihove branše. Korišteni primjeri iz prakse vrlo često su prevedeni iz časopisa kao što su Harvard Business Review, ili nekog drugog stranog časopisa i teško su provedivi u hrvatskom poslovnom realitetu. Polaznici se znaju žaliti i na bahatost predavača, koji “smatraju da su popili svo znanje svijeta”. Neki od polaznika seminara na koji ih redovno šalju njihove tvrtke počeli su doživljavati poslovnu edukaciju samo kao dobar način upoznavanja svojih kolega iz drugih tvrtki, što bi definitivno trebao biti signal za uzbunu u mnogim edukacijskim kućama.
Unatoč svim izazovima sa kojima se hrvatsko tržište poslovne edukacije suočava, bitno je naglasiti pozitivnu stranu u edukacijskom trendu, a to je da sve više pojedinaca i tvrtki smatra edukaciju bitnim i nužnim dijelom svog poslovnog razvoja. Bitno je isto tako naglasiti napore i kvalitetu mnogih edukacijskih kuća koje se trude u Hrvatsku donjeti nove trendove i tako je učiniti spremnom za suočavanje sa globalnim trendovima. Neosporna je činjenica da je znanje a ne jeftina radna snaga jedna od bitnih konkurentskih prednosti Hrvatske, i svaki napor u tom smjeru je dobra investicija za budućnost.
Izazovi poslovne edukacije na Zapadu
Prije par dana na portalu CNNMoney, objavljen je članak o vrhunskim MBA programima. Mnogi od njih, kao što su prestižni MIT, Wharton ili Yale, suočavaju se sa problemom da su znanja koja oni pružaju nedovoljna i nebitna modernim menadžerima. Velike tvrtke koje zapošljavaju polaznike takvih programa vrlo često se žale kako takvim menadžerima nedostaju vještine vođenja ljudi, timskog rada i sposobnosti inovativnog razmišljanja. Isto tako, ne dobivaju vještine potrebne u velikim procesima restrukturiranja i nesigurnosti zaposlenja, a to je kako se nositi sa stresom otkaza i ostalim problemima menadžera u srednjim godinama, npr. sindromom sagorenosti, efektima “uskog grla” u napredovanju i sl.
Menadžeri koji izlaze iz takvih prestižnih poslovnih škola su financijski gurui, sposobni za stvaranje i namicanje prihoda, međutim, to je odlika koja ih čini samo dobrim menadžerima-operativcima, ali ne i liderima-stratezima, karizmatičnim i inovativnim ljudima spremnim za motivaciju tvrtke spram promjena. Warren Bennis, jedan od vodećih stručnjaka modernog poslovnog vođenja već gotovo dvadeset godina govori o negativnim posljedicama takve edukacije koja stvara uskogrudne specijaliste. I prije par godina u članku objavljenom u časopisu Harvard Business Review, obrušio se na poslovne škole i nedostatak edukacije u tzv. soft vještinama, kao što su komunikacijske vještine, etičke vrijednosti, timski rad.
U situacijama velikih otpuštanja i nemogućnosti brzog nalaženja posla, takvi menadžeri kratkoročno gledaju na produktivnost i efikasnost zaposlenika, koji su postali zamjenjivo dobro. Stvaranje povjerenja, motivacije i ostalih vrijednosti korporativne kulture koji osiguravaju dugoročni opstanak na tržištu za njih su nepoznanica i vrlo često takve organizacije imaju visok koeficijent obrtaja radne snage.
Zbog svega ovoga, mnoge poslovne škole počele su uvoditi obavezne predmete iz disciplina kao što su aktivno slušanje, retoričke vještine jasnog i uvjerljivog nastupa, vještine rada u timu, te dodatne etičke discipline kao što su programi mikrofinanciranja kako bi se smanjilo globalno siromaštvo. Na poslovnoj školi sveučilišta Yale, studenti od prve godine slušaju predmete dugoročnog planiranja karijere, u sklopu kojega uče i kako se nositi sa stresorima gubitka posla i starenja.
Pritisak zbog kojeg elitne poslovne škole uvode i ovakve vještine, kojima su se mnoge od njih godinama opirale, nije samo iznenadna duhovna svijest o njihovoj potrebi. Razlozi su i mnogo prizemniji, a to je da statistike govore kako broj polaznika MBA edukacija drastično opada. Isto tako, mnoge škole uvele su online MBA programe, jeftinije i praktičnije za prezaposlene menadžere. Online edukacija postala je sve popularnija u mnogim tvrtkama, a i državne institucije koje kreditiraju edukaciju uvrstile su veliki broj online MBA na svoje kreditne liste.
