Zvuči kao dobar gangsterski film, no, rezultat je to rada mnogobrojne plejade korporativnih odvjetnika koji pripremaju ugovore za izvršne direktore. Uz to, u cijeloj igri pomaže ako je pokoji prijatelj utjecajni član Nadzornog odbora.
Michael Brush, novinar portala Msn Money, u nizu je članaka razotkrio sjaj i bijedu izvršnih pozicija u SAD-u. Najveći umjetnici među njima zasigurno su oni koji u vrlo kratkom roku uspijevaju srušiti vrijednost dionice, ali astronomski povisiti svoje plaće te realizirati «zlatne padobrane».
Gary Bloom je u srpnju 2005. godine potpisao unosni ugovor sa softverskom tvrtkom Symantec , nakon što im je uspješno prodao tvrtku Veritas, kojoj je bio na čelu. Međutim, već u ožujku 2006. godine ljubav je došla kraju. Za svoje duševne boli Bloom je «keširao» 1,6 milijuna dolara bonusa i 3,5 milijuna. Sve u svemu je za petnaest mjeseci zaradio 5,1 milijuna dolara!
Već smo izvijestili o bivšem izvršnom direktoru tvrtke Nike, William Perezu, koji je dao ostavku nakon samo godine dana na čelnoj poziciji te je dobio «zlatni padobran» u iznosu 5,5 milijuna dolara i 11 milijuna dodatnih dolara u realiziranim dionicama. Nike je od njega otkupio kuću u Portlandu za 3,18 milijuna dolara i a pokrili su i njegove troškove obnove kuće u iznosu pola milijuna dolara. Nike mu je isto tako ponudio 56.500 dolara za plaćanje članarine u atletskom klubu ako obeća da više neće ići u teretanu! Ovakvu unosnu poslovnu godinu vrijedilo je spomenuti još jednom!
James Daley postao je dopredsjednik američke banke Commercial Capital Bancorp zadužen za komercijalno bankarsko poslovanje. Međutim, nakon samo godine dana je izgubio posao zbog toga što je njegovu banku preuzela “veća riba” Washington Mutual banka. Nakon samo godine dana zaradio je 5,5, milijuna dolara u otpremnini, mirovini i osiguranju.
Robert Murphy u članku objavljenom na stranicama «Fundacije za ekonomsku naobrazbu», navodi primjer Stephena Crawforda, bivšeg dopredsjednika investicijske banke Morgan Stanley. Deset mjeseci nakon imenovanja na poziciju, Crawford je iskoristio sukobe na vrhu tvrtke i izašao bogatiji za 32 milijuna dolara. Njegova plaća je u tih deset mjeseci iznosila 40.000 dolara po satu!
Slijedeći u plejadi likova je Richard Parsons, izvršni direktor tvrtke Time Warner. Za razliku od ostalih imenovanih izvršnih direktora, on je svoju dužnost obnašao gotovo punih šest godina. Prema pisanju CNN-a odstupit će sa dužnosti 1. siječnja 2008. godine. Kao što se navodi u priopćenju, vrijednost dionice je 18 dolara, što je istovrsno onoj prije pet godina, kada je Parsons stupio na čelo tvrtke, točnije u svibnju 2002. godine. U usporedbi sa S&P indeksom koji je rastao 44% njihova dionica je rasla 16% te je čak i neko vrijeme gubila više od 30% svoje vrijednosti. Međutim, njegov godišnji bonus je svake godine redovno iznosio između 7,5 i 8,5, milijuna dolara, što je u periodu 2003-2006, neto iznos od nevjerojatnih 32 milijuna dolara. Procjenjuje se da je u tijeku ovih pet godina samo u plaćama i godišnjim bonusima nakupio oko 70 milijuna dolara. Detalji «zlatnog padobrana» još se ne znaju, ali bit će sigurno poznati već početkom slijedeće godine.
Međutim, jednu od najvećih otpremnina do sada, dobio je za pet godina svojeg rada kontroverzni autokrata Robert Nardelli (inače bivši zaposlenik General Electrica, koji se tri puta angažirao za poziciju Jacka Welcha, čijem karakteru i načinu vođenja nalikuje kao jaje jajetu), izvršni direktor američkog trgovinskog lanca Home Depot. Njegova «penzija» iznosi 210 milijuna dolara a samo prošle godine «keširao» je oko 39 milijuna dolara. To je izvršni direktor koji u svojoj karijeri nikada nije vezao svoju zaradu za zaradu tvrtke kojom je upravljao. Iako je njegov agresivni stav očito odgovarao investitorima i Nadzornom odboru, zaposlenici su godinama na vrhu ljestvice najmanje motiviranih i shodno tome najmanje uslužnih u branši. Pošto je prvih godina pokazivao dobre rezultate nije ga se moglo smijeniti, međutim, izgubio je naklonost kada je vrijednost dionice pala na razinu one od početka njegovog mandata. Uz to nepoštivanje dioničar usrdno je pokazivao na godišnjim skupštinama koje su u prosjeku trajale pola sata, bez prisustva ostalih članova Uprave i bez mogućnosti postavljanja pitanja o rezultatima tvrtke.
Iz ovih primjera bi zasigurno i kultni britanski režiser, Guy Ritchie, mogao napraviti drugi nastavak svog uspješnog filma «Zdrpi i briši». Ovaj put na korporativni način.
irskog cigana boksača Mickeya kojeg je stvarno teško bilo razumjeti što priča
