(objavljeno na www.posao.hr)
«Stakleni plafon» postao je «učvršćena betonska barijera».
U prosjeku 38% svih ispitanih žena smatraju kako su manje plaćene od svojih muških kolega sa istim kvalifikacijama. U Velikoj Britaniji gotovo 30% žena smatra da su manje plaćene od muških kolega, dok 13% njihovih muških kolega smatra kako su slabije plaćeni od kolegica. Najveću dohodovnu diskriminaciju osjećaju Njemice (45%), a najnižu Nizozemke (28%).
Dohodovna diskriminacija žena na poslu razlikuje se od zemlje do zemlje, a istraživanje je pokazalo slijedeće – na pitanje da li ste manje plaćeni od svojih muških kolega potvrdno je odgovorilo: 45% Njemica, 43% Francuskinja, 36% Talijanki, 35% Šveđanki, 30% Britanki i Španjolki, 28% Nizozemki i 34% Amerikanki.
Uz dohodovnu diskriminaciju, žene doživljavaju i druge oblike diskriminacije. Najčešći oblik je nemogućnost napredovanja u odnosu na svoje muške kolege, što je izjavilo gotovo 38% Europljanki. Tako 24% Britanki smatra kako imaju manje mogućnosti napredovanja, 17% njih je izjavilo da imaju manje mogućnosti dodatne naobrazbe a 12% je izjavilo kako imaju manju fleksibilnost na radnom mjestu. Nizozemke od svih Europljanki osjećaju najmanju diskriminaciju u napredovanju, dok Talijanke osjećaju najveću diskriminaciju. Rezultati po zemljama pokazuju slijedeće – diskriminaciju u napredovanju osjeća: 50% Talijanki, 43% Francuskinja, 40% Njemica, 34% Španjolki, 27% Šveđanki, 26% Amerikanki, 24% Britanki i 20% Nizozemki.
Kada su upitane što smatraju uzrokom gore navedene diskriminacije, 36% Britanki smatralo je kako su muškarci agresivniji prilikom pregovora o kompenzacijskim paketima. Njih gotovo 34% smatralo da je menadžment skloniji zapošljavanju muškaraca a 27% ih je izjavilo kako se muškarci češće ulizuju svojim šefovima. Uz to, 24% žena u Britaniji smatra kako će muškarci prije dobiti bolje ili uspješnije projekte a 18% ih smatra kako je uvriježeno mišljenje da muškarcima treba više novaca kako bi podupirali obitelj.
Istraživanje koje je provela britanska Komisija za jednakopravnost i ljudska prava, ustanovilo je kako «stakleni plafon» u visokim političkim i korporativnim strukturama, više nalikuje «učvršćenoj betonskoj barijeri». Ako će se žene u politici zapošljavati ovim tempom, tek za 200 godina može se očekivati izjednačavanje njihovog broja sa brojem muških kolega. Što se tiče broja žena u politici Velika Britanija zauzima neslavno 70. mjesto, a ispred nje su se našle gotovo sve zemlje iz «osovine zla» – Irak na 35. te Afganistan na 29. mjestu. A na sramotu svih zapadnih demokracija, zemlja sa najvećim brojem parlamentarki (48%) je Ruanda!
Roditelji su bolji zaposlenici
U nedavnom pismu časopisu Financial Times, dr. Regina Herzfeldt, iz Centra za kreativno poslovno vođenje (Centre for Creative Leadership), navela je kako istraživanja pokazuju da su roditelji bolji zaposlenici ali i šefovi. «Vještine naučene u obitelji (obavljanje više zadataka od jednom, pregovaračke vještine, pomoć drugima u razvoju) su direktno povezane sa efikasnošću na poslu koje odlikuju jednog starijeg menadžera», navodi Herzfeldtova. «Uspješno rješavanje obiteljskih problema povećava samosvijest i povjerenje u samoga sebe kada je osoba suočena sa izazovima na poslu. Obiteljski partneri pružaju važne poslovne savjete, dodatna poznanstva i spremni su saslušati probleme vezane za posao». Iako je roditeljstvo naporno, kaže Herzfeldtova, ono je ipak izvor zadovoljstva za većinu roditelja i pomaže im da budu zadovoljniji i na poslu, te da se lakše nose sa stresom. A smanjeni stres dopušta bolje kreativno razmišljanje i smanjuje izostajanje sa posla.
Natalitet kao dio društvene odgovornosti kompanija
Briga o natalitetu jedne zemlje nije u nadležnosti samo državnih aparata te zemlje. Ona je dio i društvene odgovornosti svake kompanije. Ako ste mislili da je društvena odgovornost «kaput koji oblačite dvaput godišnje», za Božić i Uskrs, i pri tome donirate nešto sredstava raznim udrugama, varate se. Društvena odgovornost svih kompanija jedne zemlje po svojoj definiciji nadilazi lokalnu sferu i postaje odgovornost za cjelokupno društvo u kojem živimo. Natalitetna politika je jedna od izuzetno važnih makroekonomskih politika svake države, koja bi trebala postati važni dio strateških ciljeva svake kompanije. Ako dugoročno želi opstati na tržištu svaka tvrtka se itekako mora brinuti o stopi nataliteta i mortaliteta jedne zemlje, jer su upravo djeca ta koja će jednom postati budući zaposlenici. Ono što poslodavci moraju promijeniti je sklop razmišljanja o rodiljama, roditeljstvu i načinu na koji ono možda kratkoročno nepovoljno utječe na poslovne rezultate, ali dugoročno donosi novu radnu snagu na tržište. Korporativne kulture koje diskriminiraju majke, očeve ali i buduće roditelje, isto tako doprinose stagnaciji jednog društva. Da li je rješenje u kratkoročnom uvozu radne snage iz drugih zemalja ili u dugoročnom razvoju vlastitih resursa, pitanje je koje se već sada nameće za raspravu. Da li misliti globalno znači zanemariti lokalno? Možda bi se društvena odgovornost trebala definirati kao stvaranje društva koje ostavljamo svojoj djeci.
