Ovih dana svjedoci smo vijesti o krizi koja pogađa ne samo svjetske burze nego i onu nama blisku, Zagrebačku burzu. Naslovi svjetskih i domaćih novina alarmantno upozoravaju – «Crni ponedjeljak se opet ponavlja», «Recesija globalnih dimenzija?» . Gubici se mjere u milijardama dolara, a analitičari s pravom nazivaju ovo još jednim mjehurom od sapunice očito iniciranim krizom drugorazrednih hipotekarnih zajmova u Americi.
Mjehuri od sapunice nisu nova pojava na tržištima, i iako možda mislite da je jedan od prvih takvih mjehura, koji je izazvao slom burze i globalnu recesiju, bila velika američka kriza 1929. godine, istina je daleko bolnija. Prvi mjehur od sapunice ili tzv. «bubble» dogodio se još u 17. stoljeću, točnije rečeno 1634. godine u Nizozemskoj i danas je poznat kao «manija za lukovicama i cvjetovima tulipana». Krizu izazvanu lukovicama tulipana opisao je 1841. godine u svojem djelu «Neobične popularne iluzije i ludilo gomile» («Extraordinary Popular Delusions and the Madness of Crowds») , engleski novinar Charles Mackay. Štivo je to koje bi svaki ozbiljan i mudar hrvatski investitor trebao pročitati i posjedovati u svojoj biblioteci.
{jumi [knjige/extraordinary_popular_illusions.js]}
Povijest uzgoja tulipana u Nizozemskoj
Sjeme tulipanskog ludila posijano je još 1559. godine, kada prema povijesnim zapisima, Conrad Guestner uvozi prve lukovice tulipana u Europu. Zemlja njihovog porijekla bila je Konstantinopol, ili današnja Turska, gdje je elita zemlje već duže vrijeme bila opčinjena ljepotom ovog cvijeta.
Nizozemska je krajem 16. i početkom 17. stoljeća doživjela svoj procvat. Resursi koji su se samo prije par godina prelijevali u ratovanje sa Španjolskom, sada su korišteni za novi ekonomski uzlet. Trgovina sa dalekim egzotičnim zemljama donosila je trgovcima samo jednim putovanjem zaradu od gotovo 400%. Nizozemci su se počeli bogatiti i kako bi pokazali svoje bogatstvo gradili su luksuzne palače koje su krasili vrtovi egzotičnog bilja.
U Nizozemskoj opčinjenost tulipanima započinje 1593. godine kada je Charles de L’Ecluse uspio uzgojiti prve primjerke otporne na hladniju klimu sjeverne Europe. Tulipan je postala prestižna biljka, gotovo luksuzno dobro kojoj su davana imena nizozemskih admirala i vojskovođa. Međutim, vrhunac opčinjenosti dogodio se pojavom rijetkog virusa zvanog «mozaik» koji nije uništavao biljku, nego naprotiv, davao različite preljeve laticama i stabljikama, povećavajući tako egzotičnost ovog cvijeta.
Povjesničari tvrde kako je manija započela već 1624. godine kada je amsterdamski cvjećar dobio ponudu od 3.000 tadašnjih guldena za jednu lukovicu, što je bila godišnja zarada prilično bogatih ljudi u tadašnjoj Nizozemskoj.
Opčinjenost Nizozemaca tulipanima dobro su iskoristili nizozemski trgovci. Imajući «dobar nos» za povećanu potražnju umjetno su je povećavali povlačenjem velikog broja lukovica tulipana sa tržišta. Tako su već ionako precijenjeni tulipani povećavali svoju vrijednost do stotinjak puta. Dodatno je vrijednosti pridonosila raznolikost boja uzrokovana virusom, i naravno jedinstvenost koja je proizlazila iz toga. Nizozemsku je zahvatilo pravo ludilo, i svi su se okrenuli trgovanju lukovicama tulipana. Apsurdna je činjenica da većina kupaca nije imala uopće namjeru zasaditi lukovice, nego zaraditi špekulirajući sa njihovom cijenom, po onom starom principu – «kupi jeftinije – prodaj skuplje».
Anali govore kako je samo jedna lukovica tulipana mogla vlasniku kupiti slijedeće proizvode: 1 krevet, 4 magarca, 8 svinja, 12 ovaca, 1 odijelo, 4 tone piva, 4 tone žita, 2 tone maslaca, 1 tonu sira i 1 srebrni vrč za vodu. U današnjim omjerima to bi iznosilo više od 300.000 kuna!
Još luđi primjer je osoba koja je za jednu lukovicu prodala svoje ogromno imanje, a nije bilo neuobičajeno plaćati jednu lukovicu nevjerojatnih pola milijuna kuna. Jedan je pijani mornar zabunom u gostionici ogulio vlasnikovu lukovicu tulipana i pojeo je misleći da je obični luk. Taj čin odveo ga je u zatvor na gotovo pola godine. Ludilo kupovine lukovica zahvatilo je kako bogate tako i srednju klasu koji su prodavali sve što su imali samo da bi se dočepali lukovica tulipana. Uz to, 1636. godine omogućeno im je kupovanje opcijskih ugovora po nižoj cijeni što je još više doprinijelo ulasku «malih ulagača» na tržište tulipana. Takvi ugovori omogućavali su vlasnicima stostruko uvećanje zarade u vrlo kratkom roku.
Investicijsko ludilo potrajalo je do 1637. godine, kada se nekolicina mudrih investitora odlučila na prodaju i realizaciju svojih profita. Razlog tome je bila zabrinutost države koja je započela regulirati ovu tržišnu maniju. Nastao je domino efekt koji je doveo do iznenadnog pada dionica. Ljudi su bjesomučno prodavali lukovice ili opcije na lukovice bez obzira na gubitak. Ugovorne obaveze se nisu poštivale i naciju, osviještenu činjenicom da su izgubili sve zbog obične lukovice, zahvatila je panika. Umiješala se i država, koja je i prije upozoravala kako su cijene lukovica nerealne i neće dugo potrajati. Ponudila je isplatu 10% ugovorene cijene, međutim, to je dovelo do još većeg očaja, i lukovice su se mogle kupiti za svega par kuna.
Nizozemska privreda zapala je u recesiju, koja je pogodila čak i one koji su se izvukli na vrijeme. Lekcija naučena tada dugo je pratila nizozemske ulagače, međutim, želja za brzim bogaćenjem očito djeluje kao eliksir zaborava i već 1680-tih godina ponavlja se kriza na amsterdamskoj buzi vrijednosnica.
Iz ove priče moguće je naučiti mnogo toga. Prije svega je to povijesna lekcija o ljudskoj pohlepi koja se ponavlja već stoljećima, te o mentalitetu krda i tzv. «groupthinku» koji zasljepljuje investitore u vjerovanju kako je ekstreman rast normalna investicijska pojava. Zasljepljenost je odlika kako investitora tako i kompanija koje uljuljkane u uspješnost budućih projekata, emitiraju nove dionice «kapom i šakom». Međutim, kognitivna znanost je već u mnogo primjera pokazala kako se vrijednosti svega, pa i prinosa na dionice, s vremenom uprosječuju, te kako je za realnu sliku njihovog rasta potrebno vršiti analize pedeset pa i sto godina unatrag.
Warren Buffet nije ulagao u balon izazvan dionicama internetskih kompanija, jer je naučio lekciju iz davnih 1920-tih godina i balona koji je tada izazvao izum radija. Američki financijer i savjetnik američkih predsjednika Wilsona i Roosevelta, Bernard Baruch , uspio se je na vrijeme izvući iz krize 1929. godine zahvaljujući znanjima o investicijskoj psihologiji iz knjige gore navedenog Charlesa Mackaya.
Ako ništa drugo, onda nas jedna mala cvjetna lukovica može naučiti onoj staroj engleskoj poslovici «Stop and smell the roses!» ili kako bi se to kod nas nogometnim žargonom reklo «Stani na loptu i razmisli!»
